Festival Grad teatar ugostio je na Trgu pjesnika jednog od najuglednijih i najznačajnijih srpskih pisaca Milisava Savića, laureata nekih od najznačajnijih književnih nagrada na prostoru bivše Jugoslavije. Na jubilarni Grad teatar Savić je stigao sa novim romanom „La sans pareille – Ljubavni roman sa dodacima” u izdanju „Agore”, a za koji je ove godine dobio nagrade „Meša Selimović”, „Borisav Stanković” i bio u najužem izboru za ovogodišnju Ninovu nagradu. Tako se Savić ponovo dokazao kao veliki majstor pripovijedanja, koji u novom djelu bravurozno prepliće snove i stvarnost, erotiku i ljubav, istoriju i umjetnost. Pred brojnom publikom okupljenom na budvanskoj pjaceti, Savić je zajedno sa Nenadom Šaponjom, pjesnikom, esejistom, kritičarom i urednikom „Agore” koji je s njim vodio razgovor, oduševio svoje poštovaoce.
Roman „La sans pareille”, po riječima Šaponje, potresna je ljubavna i egzistencijalna drama, čija je građa parafraza Bokačevog „Dekamerona” – deset likova deset dana priča po jednu priču, a tu je i sto fusnota i sto imena, imena mjesta, datuma, pojmova. Savić u romanu daje i svoju bilješku – svaka ima po deset naslova, a vrhunac uzbudljivosti je njegova pounuda čitaocu: deset mogućih završetaka romana.
„La sans pareille” počinje ljubavno – erotskim poglavljem „Prolećno putovanje Toskanom” nad kojim, po Savićevim riječima, lebdi sjen Miloša Crnjanskog. Pored uzbudljivog putopisa o Toskani, dio romana ima istoriografiju, ratnu dramu u nekadašnjoj velikoj Jugoslaviji (period 1992-1994-1999). Glavni junak priče je mladi Srbin koji bježi od mobilizacije u Italiju, tako što se preobrati u muslimana i uzima ime Hasan Prtinac...
- Izabrao sam Toskanu i Firencu za mjesto radnje romana, jer je to umjetnički i prirodni raj na zemlji, i kao takav predstavlja kontrapunkt onom paklu koji se dešavao na našim prostorima. Slikajući pejzaže i vedute u Firenci koje prodaje turistima, Hasan se strasno zaljubljuje u vječno nepoznatu i neimenovanu ženu, koja je bez premca, La sans pareille. Zato je ona prerušena u sve ljubavnice ovog svijeta – u Simonetu Vespuči, Botičelijev model za sliku „Rađanje Venere“, u Bokačevu Pampineju, Danteovu pohotnicu Frančesku de Polenta, Floberovu Emu Bovari... I u svom zanosu Hasan shvata da su vrijeme i sve ostalo relativno, a da samo ljubav u životu ima smisla. Ali, u mom romanu ni prerušavanje na pomaže, Hasan će stradati na Kosovu prerušen u djevojku. Problem Nerudina iz „Derviša i smrti” Meše Selimovića jeste u tome što on u ključnom momentu ne može da se preruši u svoje drugo ja, sanjano ja, u neuništivog Hasana – kazao je Savić.
Odgovarajući na pitanja koliko su danas priče važne i kakav je značaj književnosti, Savić se poslužio Čehovljevom pričom „Tuga”, u kojoj junak, kad nikome ne može da ispriča svoju tugu zbog smrti sina, počinje da je priča konju, dodajući da je Antonio Tabuki govorio da se priče moraju pričati, pa makar i konju. Savić ističe i da je njegov roman i vrsta omaža velikanima kao što su Crnjanski, Andrić, Laza Kostić, Dante, Homer, Bokačo, Tolstoj, Bulgakov, Kazanova...
Ž.J.